Kako je svinja pojela Trabant! Mnogi misle da je to samo izmišljotina, ali mnogi tvrde da je bila stvarnost koja se događala, jedino više nema Trabanta! (video)

Zašto bi je jela? Pa zbog plastične karoserije koja se reklamirala kao neuništiva, a koja je degradirala na suncu, smola se otvrdnula i raspucala, a u smoli je bila otpadna tkanina iz tvornice tekstila koje su gladne životinje namirisale i jele – karoseriju
– knjiga pod naslovom “Kako je svinja pojela Trabant” ne postoji, ali našli smo zanimljive video uratke starog datuma
– evo priče o karoseriji Trabanta na koji su kupci u bivšoj Istočnoj Njemačkoj (DDR) čekali po 15 godina
Ovo je na granici one “Vjerovali ili ne?”. Da životinje, krave, koze a prvenstveno svinje voljele su grickati i jesti plastičnu karoseriju Trabanta.
Premda onda, ali i danas se navodi, kako je karoserija neuništiva, jer ne korodira i jer nije od željeza, na neki način je stvarno neuništiva (ali ne i korisna u praksi), jer je takvog sastava Duroplast materijala koji se sastojao od smole lameliranom otpadnom tkaninom tvornica tekstila, i doista može se smatrat neuništivim materijalom, jer ju je zbog sastava nemoguće reciklirati i prava je ekološka bomba bila.
Trabantov Duroplast uopće nije bio vječan – on je itekako propadao na specifičan način, a problem njegovog uništavanja i nemogućnosti recikliranja postao je jedna od najvećih ekoloških noćnih mora nakon pada Berlinskog zida.
Kultni amaterski video (“krmača jede trabanta”): Stari videozapis s ranih dana interneta i YouTubea (često pod nazivom pig.avi) prikazuje domaću svinju koja gricka i kida Duroplast s napuštenog Trabanta na seoskom imanju.

Evo preciznih tehničkih činjenica koje potvrđuju vašu ispravku navoda:
1. Kako je „plastika“ zapravo propadala?
Duroplast nije bio obična glatka plastika, već kompozit napravljen od fenolne smole i prešanog pamučnog otpada (uglavnom ostataka iz tekstilnih tvornica).
– Pucanje i delaminacija: Kada bi auto godinama stajao vani na suncu, kiši i mrazu, zaštitni lak i vosak bi nestali. Smola bi pod utjecajem UV zraka postala krhka i počela pucati.
– Upijanje vlage: Kroz te mikropukotine vlaga bi prodrla do unutrašnjih pamučnih vlakana. Pamuk bi počeo trunuti, bubriti i materijal bi se doslovno počeo listati (delaminirati).
– Postoji čak i poznata anegdota iz bivše Istočne Njemačke da su izgladnjele domaće životinje (poput krava, koza i svinja) znale gristi i jesti dijelove karoserije napuštenih Trabanta, jer su osjećale organski pamuk i celulozu unutar panela.
2. Čelični kostur je i dalje trunuo
Iako su vanjski paneli (vrata, hauba, blatobrani) bili od Duroplasta, šasija i nosivi kostur automobila bili su od klasičnog čelika. Budući da su plastični paneli bili zakovani i zalijepljeni na taj čelični kostur, vlaga bi se zarobila na spojevima. Trabant je zbog toga znao strunuti “iznutra prema van” – izvana bi izgledao čitavo, a podnica i nosivi stupovi bi potpuno istrunuli od hrđe.
3. Ekološka katastrofa: Nemoguće ga je reciklirati ili spaliti
Ovo je ključni dio koji pogađa samu srž problema. Duroplast je duromerni polimer (termoset plastic). Za razliku od modernih termoplastika (koje možete rastaliti i ponovno iskoristiti), jednom oblikovan Duroplast se ne može ponovno rastaliti. Ako ga zagrijete, on se ne topi, nego se odmah zapali i gori.
Trabant Kusturica film

Kada je Istočna Njemačka propala, stotine tisuća Trabanta završile su na otpadima. Nastao je ogroman problem:
– Spaljivanje je bilo zabranjeno jer fenolne smole pri izgaranju otpuštaju ekstremno toksične plinove i crni, gušeći dim.
– Bakterije ga nisu mogle razgraditi dovoljno brzo (iako su znanstvenici pokušavali uzgojiti posebne mikroorganizme koji bi jeli tu smolu).
– Bilo ga je nemoguće zakopati jer bi na odlagalištima stajao stoljećima.
Kako je problem na kraju riješen?
Jedini način da se riješe brda starih Trabanta bio je izuzetno mehanički agresivan. Razvijena je posebna tvrtka u Njemačkoj koja je mrvila karoserije Trabanta u sitni prah. Taj dobiveni plastično-pamučni prah se potom miješao s bitumenom i koristio kao agregat za asfaltiranje cesta ili se dodavao u smjesu za izradu cementa i betona. Dakle, doslovno su morali samljeti automobile i ugraditi ih u ceste jer ih nikako drukčije nisu mogli uništiti.
Svinje su obožavale karoseriju Trabanta!?
To je vjerojatno najpoznatiji i najsmješniji urbani mit koji je na kraju postao i dokumentiran – svinje i koze su doista jele Trabante, odnosno grizle njihovu karoseriju. Budući da je Duroplast sadržavao veliki postotak prešanih pamučnih vlakana (celuloze) spojenih smolom, gladne domaće životinje na selima u Istočnoj Njemačkoj i okolnim zemljama prepoznale su organski sastav materijala. Privučene mirisom celuloze, svinje i koze bi počele gristi rubove blatobrana ili vrata ako bi auto bio parkiran u blizini dvorišta.
To je s vremenom postao ogroman izvor šala i karikatura, ali je savršeno oslikavalo apsurd tog automobila – s jedne strane je bio napravljen od toksičnih kemikalija koje se ne mogu reciklirati, a s druge strane su ga svinje mogle koristiti kao užinu.
PODSJETNIK: Kupci Trabanta u bivšoj Istočnoj Njemačkoj (DDR) bili su na listi čekanja, te čekali po 15 godina.
Film Emira Kusturice “Crna mačka, beli mačor” (1998.): To je glavni krivac zašto svi povezuju ove dvije stvari. U tom kultnom filmu postoji legendarna, ponavljajuća scena u kojoj svinja doslovno polako žvače i jede blatobran od Trabanta parkiranog u dvorištu. Ta filmska scena je toliko upečatljiva da je većina ljudi pamti kao stvarnu činjenicu.