Doletio je tiho i otišao još tiše. Sletio je prvo na stol , pogledao što smo to i koliko popili, a onda časkom provjerio tlak u gumama, zavirio u untrašnjost mog vozila, prekontrolirao brisače, provjerio kvalitetu lima, zavirio u motor te s mog mobitela nazvao svoju ženu da se i ona osvjedoči da je Kadjar odlično vozilo.
Sve je to trajalo manje od minute i da nisam imao fotoaparat nitko živ mi nebi vjerovao što mi se dogodilo a da sam javno pričao o tome mislim da bi brzo završio na psihijatriji. Naime, znam da neki ljudi nakon što popiju gajbu pive vide glodavce bijele boje .
To što sam ja vidio ćuka je moj problem. Točnije bila su dva. Svjedok mi je prijatelj Grga koji je prvo pitao jesam li stigao išta slikati , a onda je mudro zakljućio da je pola tri u noći te da je vrijeme za spavanje. Ja sam još u nevjerici vrtio slike po Olympusu, a kada je ispod Zelenka ispuzao jež osjetio sam da južina pojačava, da je pun mjesec i krajnje vrijeme da se ostavim flaša.
Za svaki slućaj fotić sam sakrio pod jastuk – drugu vjerujem, ali ćuku nikako. Ujutro, dok sam pospano izlazio iz kampice oš nisam bio baš siguran je li to bio san ili java, a kako izgleda kad ćuk odluči “kupiti” auto pogledajte sami. To što je bip svjetski dan ptica sasvim je nebitno.Ili možda nije?
You must be logged in to post a comment.