Prognoza je ponovno bila precizna. “Kiša, i to obilnija”, rekao je Vakula. Crveno upozorenja za pomorce i rekordna količina kiše na Riječkom području. Da sam bolje slušao, ne bih ni krenuo u Viškovo. Stojim na rubu crne jame Sovjak dok mi kapljice nemilosrdno bockaju lice. Bio sam na ovom mjestu i prije pet godina, a i prije tri ljeta stajao sam na ovom istom mjestu. Zastao sam i ovoga puta misleći da je ova rupa sanirana. Gledam u crni bezdan i ne primjećujem da se bitno mijenja količina crnila u ovoj jami. Na kamenim liticama koje omeđuju ovu ekološku katastrofu ipak se jasno vidi da je “vodostaj “bio i metar viši. Duboka je ovo vrtača u krškom terenu (u Općini Viškovo na dijelu k.č.br. 4457) i nije potrebno završiti rudarski fakultet da shvatiš kako ovaj “lonac “nema dna.
Sadržaj je dobro poznat: u razdoblju od 1956. do 1990. godine prema pedantno vođenim evidencijama odloženo je oko 250.000 m3 isključivo opasnog otpada, kao što su kiseli gudron (110.000 m3), otpadni katran (30.000 m3), acetilenski mulj (35.000 m3), rabljena ulja (30.000 m3), talozi spremnika za naftu i naftne proizvode (15.000 m3), otpadna otapala, ulja za rezanje i drugi tekući otpad (30.000 m3). Podaci su prilično točni jer su dio projekta za izradu studije o utjecaju na okoliš i sanaciji jame. Sve je tu u stručnoj studiji lijepo pobrojano te je objašnjeno da se radi o jednom od devet mjesta u lijepoj nam domovini koje bi trebalo počistiti. Rokovi i načini plaćanja radova, sve je u tančine objašnjeno i proračunato do posljednje lipe. Ugrubo, sanacija bi koštala od 25 do 32 milijuna eura. Koliko je to lipa u ovaj tekst ne bi stalo. Nije navedeno kakve posljedice za naše zdravlje ostavlja sadržaj ove jame. Ponekad more oko Opatije ima čudne masne mrlje nepoznatog porijekla, a i zrak nakon ovakvih jakih kiša u Rijeci vonja nekako drugačije.
Imam osjećaj da me netko promatra. Prošli sam put odavde pobjegao od straha jer sam sišao do samoga ruba ove apokaliptične rupe i primijetio da iz nafte viri objektiv. Sigurno je netko ubacio i fotografa unutra, a ne tek aparat. Sada sam hrabriji ali dišem usporeno, jer nisam baš siguran da je ovdje zrak baš najbolje kvalitete. Ako su u ovu jamu do 1990. ubacivali katrane i gurdone (oprosti im, Bože, nisu znali što čine), nakon rata ubacivali se sve – i kurtone. Precizna evidencija količina nije vođena. Nitko u spomenutoj studiji nije naveo madrace, gume, hladnjake, ljestve, stare aute, naplatke, ormare, plahte, boce… Neki spominju i radioaktivni otpad (do Slovenije je tek 10 km), neki pak kažu da bi i slabiji potres mogao odčepiti ovu rupu, oni s manje mašte razmišljaju o tome što bi se dogodilo kada bi se jama zapalila (preko jame prelazi dalekovod Melina-Plomin i Pehlin-Plomin).
Kiša nemilice pada, a ja privučen nekom neobičnom silom stojim na rubu litice; iznad mene je crno nebo, ispod mene more nafte… Računam koliko tog crnila ima pa ako nisam još sasvim poludio od viđenog prizora zaključujem da je količina dostatna za obojiti cjeli naš planet po Ekvatoru. Da imam kist širine jednog metra i da želim nanijeti tanak sloj crnila na cjeli planet po obodu trebalo bi mi tek pola količine iz te riječke ” kantice”. Što s ostalom količinom? Pa, proći još jednom, da bolje pokrije… I još bi ostalo. Pa mogao bi ofarbati sve tunele od Zagreba do Rijeke. Još bi ostalo! Razmazati cijeli Markov trg, gdje prolaze naši zastupnici… Na dnu crne jame ostala bi još samo koja tona crnila – taman za promijeniti boju fasade na adresi Ksaver 207. Prognoza za sljedeći tjedan – i dalje kišovito, more jako valovito. U Riječkom naselju Marinići i dalje bremenito.
Romeo Ibiršević
romeoi@net.amis.hr
098/208-277
http://www.zelene-stope.hr
P.S. Ismet Đurđevik je prvi susjed Crne jame. Rođeni je optimist i nada se da će ovom problemu uskoro doći kraj. Za sada mu je največa briga da mu netko od nestašnih mališana ne završi u rupi. Od kućnih ulaznih vrata do ruba provalije djeli ih tek nekoliko metara dvorišta…
