Vozio sam prema gradu 50 km/h. Nisam bio pijan ni napušen. Stao sam tek da protegnem noge i 'olakšam dušu'. Naravno, ne baš uz cestu. Da ne mamim uzdahe dama u prolazu skrenuo sam u šumarak tek koji metar. Kad ono… Nagledao sam se ja i naslikao svakakvih šumica, neke su se tresle, neke su bile kao monstrumi, u nekima su bili vukovi i crvenkapice. Uglavnom do 1945. u našim šumama (i njihovim) bili su partizani. Kad su ih oni oslobodili i ljudi su se počeli slobodnije ponašati. U šumice su počeli dovoziti sve ono što im ne treba – stare lancune, olupine, krevete, bačve, stare ormare, frižidere, škrinje, antene stare gume, kurtone i bidone. Svakakvim ih smećem punili. Jedino što nikada nisam vidio u šumici je paradajz. Ma ne jedan, ne sto – tisuće i tisuće paradajza. Nekoliko tona. Srećom da sam kao mali imao u školi NNNI (ništa nas ne smije iznenaditi) – predmet koji me spašava od ludila pod stare dane. I naravno da sam bio i iznenađen i uvrijeđen.
Gledam u tu crvenu hrpu i mislim si jedino kako smo priglupi. Mogli smo s tim paradajzom napraviti neki biznis. 'Tomatina', praznik u slavu paradajza, organizira se od 1945. Godine u gradiću Bunjolu kada je grupa mladih izazvala tuču tokom karnevala, koristeći paradajz. Taj praznik se ustalio i pored oklijevanja vlasti koje su ga čak zabranile 50-ih godina. Općina je, međutim, 1957. godine odobrila obilježavanje 'Tomatina' i čak ga sama organizira. Naravno, jer dolaze turisti pa udri jedni po drugima s paradajzom, a lovu ubacuju u proračun. Općina je organizirala i javne tuševa da nakon “bitke” svi budu čisti. Pa dobro, i mi smo ovdje imali slične igre, samo s puno više adrenalina – jedino što ni veš mašina budućnosti neće očistiti sve fleke koje su ostale. Hlapim, skrećem s teme.
Vratimo se na paradajz (rajčica, pomidore). Pa mogli smo s ovim paradajzima gađati sve one koji izlaze iz Markovog trga broj 2 i odlaze do broja 6. To je prava bit trulih paradajza. Ovaj je malčice tvrđi pa bi osim duševnih nanio i fizičku bol. Za one s manje mašte paradajz se mogao koristiti kao dodatak pašte. U Samoboru juhicu od pardajza najbolje radi teta Anđela. (pobrala bu sav paradajz ak joj dam GPS koordinate). Za one koji još nisu naučili gradivo, ponovimo: ako imate auto olupinu, nazovite besplatni broj 0800-02-04, ako imate puno paradajza, zovite udrugu Bokci. Bog vas u šumu okrenuo. Ako naberete gljiva, ne zovite nikoga – provjerite samo jesu li jestive i eventualno punicu pozovite na ručak. A ako vidite partizane, znači da je počelo ili ste pretjerali s gemištima.
Piše i snima: Romeo Ibrišević
romeoi@net.amis.hr
098/208-277
PS: paradajz je iskrcan na poučnoj stazi (vidi GPS u prilogu) koja od Male jazbine spaja Grgosovu špilju i Otruševec. Tam više ne idem jer sam se zadnji puta tak nacvrcal šafranovog traminca da sam putoval doma dva dana. Tam na stazi s natpisima o ekologiji, niš još ne piše o paradajzu, vjerojatno bude na proljeće kad niknu flanci.
You must be logged in to post a comment.