Putnički super sonični avion za 300 ljudi i brzinu 3 maha
Već dugo godina nemamo nadzvučni putnički avion otkako je Concorde prizemljen zbog sigurnosti, ali i neekonomičnosti. Sve ove godine nije se odustajalo od nove verzije nadzvučnog putničkog aviona, a sve je počelo 1962. kada je predstavljen Concorde, prvi komercijalni SST let (supersonic transport) za nadzvučni transport. Ovom prilikom donosimo pogled na Boeing SST koji je bio američka konkurencija Concordeu. Bile su to šezdesete godine prošlog stoljeća i Amerika je bila u utrci za mjesec, utrci za izgradnju nadzvučnog putničkog aviona i utrci za izgradnju najvećeg putničkog zrakoplova na svijetu i prvog širokotrupnog zrakoplova, 747. Sve odjednom.
Bila su to vremena kada se sve činilo mogućim, čak i u isto vrijeme. “Išli smo na mjesec… i u Americi je postojalo uvjerenje da ne postoji ništa što ne možemo učiniti, da što god da si zadamo, bez obzira koliko to koštalo ili koliko posla bilo, nema ograničenja”, kaže Boeingov povjesničar Michael Lombardi.
“SST je simbol tog razdoblja kada smo mogli raditi sve što smo planirali, i to je bio najveći program u Boeingu. Osim Apolla, SST je bio najveći zrakoplovni program u Americi,” prema Lombardiju. “Htjeli smo ići na mjesec i napravili smo 747, ali Boeing 2707 je uvijek bio projekt broj jedan u Boeingu. Joe Sutter, ‘otac 747’, često se žalio kako je bilo teško natjerati inženjere da konstruiraju njegov zrakoplov, jer su svi uvijek bili zauzeti SST-om.”
Iako su slijetanje na mjesec i prvi let 747, oba 1969. godine, bili velike prekretnice uspjeha i američke tehnološke nadmoći tog doba, koja se još uvijek cijeni do danas, nije sve bilo slavno. Zapravo, pokušaj izgradnje divovskog nadzvučnog putničkog aviona koji prevozi gotovo 300 ljudi brzinom od 3 maha, tri puta brže od brzine zvuka, završio je jednako divovskim neuspjehom. Nakon što je potrošio oko 1 milijardu dolara, Kongres je otkazao program 1971. Prozvan je “najskupljim zrakoplovom koji nikada nije napravljen”, budući da mu tehnologija jednostavno još nije bila dorasla. Unatoč mnogim efektima učenja koji su se našli u kasnijim modelima Boeinga, poput staklenih kokpita s LCD zaslonima, jedini vidljivi ostatak bio je ogroman model Boeinga SST ili Boeinga 2707 u originalnoj veličini. Zapravo, postojala su dva takve makete u drugoj polovici 1960-ih. U rujnu 1966., prva ogromna maketa Boeinga 2707-100 predstavljena je u hangaru na East Marginal Wayu u Seattleu, blizu Boeing Fielda.
Prikazivao je izvorni dizajn s pokretnim krilima i dvodijelnim spuštenim nosom, a obje su se funkcije zapravo mogle demonstrirati na modelu. Njegova kabina je bila opremljena sa 277 sjedala, a “čudovište”, kako je nazvan preveliki model, brzo je postao lokalna atrakcija. Boeing je redovito nudio obilaske javnosti, a ljudi su tada strpljivo stajali u dugim redovima ispred golemih vrata hangara.
Međutim, 1968. postalo je jasno da bilo koji praktični način korištenja prilagodljivih zakretnih krila još uvijek zahtijeva mnogo godina tehnološkog napretka, te da je jedini način da se SST podigne u zrak u srednjoročnoj budućnosti bio njihovo potpuno odbacivanje. Tako je u listopadu 1968. Boeing najavio da će umjesto toga svoj 2707-300 opremiti konvencionalnim delta krilom, što je radikalno pojednostavljenje dizajna.
U rujnu 1969. započela je izgradnja još jedne makete u originalnoj veličini, sada 2707-300, kao i pripreme za izgradnju dva prototipa, dvije godine zakašnjenja za rasporedom. Kao prvi model, imao je samo jedno krilo (lijevo), jer je bio izgrađen s jednom stranom uza zid, s trupom koji je bio dugačak 91 metar. Postojala je jedna važna razlika između dvije makete: “Dok je žuta maketa zakretnog krila bila maketa klase 2 s puno drva u sebi, posljednja maketa verzije delta krila 2707-300 bila je potpuno od aluminija i gotovo točno izgrađen kao serijski zrakoplov,” objasnio je Michael Lombardi.
Dok se prvoj maketi gubi svaki trag, jer je druga krenula u bizarnu odiseju nakon što je najavljen prekid programa. Prvo ga je držao Boeing više od godinu dana, u slaboj nadi da bi mogao oživjeti. Na aukciji sa zapečaćenom ponudom 1972. godine, milijunaš iz Nebraske kupio ju je tada za 31.119 dolara, sanjajući o stvaranju muzeja zrakoplovstva oko nje, za što je odabrao područje Orlanda. U siječnju 1973. letjelica koja nije letjela rastavljena je i prevezena u Kissimmee na Floridi u sedam željezničkih vagona, gdje je “ponovno sastavljena na golemu betonsku ploču koja je bila izlivena na pašnjaku za krave 40 km istočno od Disneya.
Dana 4. srpnja 1973. otvoren je SST Air Museum. Nakon početnog uspjeha, posjećenost je pala i muzej se ponovno zatvorio 1981. Nakon nekih pravnih natezanja prodan je crkvi, koja je bivši muzej koristila za službe do 1988. godine 1989. kupila ga je druga crkva, a cijeli SST još uvijek je unutra , a pastor je u početku uživao propovijedati ispred replike zrakoplova u punoj veličini unutra. Ali 1990. htjeli su SST izbaciti. Odavde stvari postaju malo mutne. Neki njegovi rastavljeni dijelovi završili su u močvari Floride, dok je dragi dio nosa, uključujući i spušteni nos, našao put do drugog muzeja.
Bio je to pokojni Stan Hiller, rani inovator helikoptera, koji ga je kupio i prenio ono što je ostalo od njega u svoj muzej zrakoplovstva Hiller južno od San Francisca, negdje oko 1998. su čak postojale redovite demonstracije spuštanja nosnog dijela. Nakon otprilike 15 godina u San Carlosu, u Kaliforniji, sklopljen je dogovor između Hillerovog muzeja zrakoplovstva i Muzeja letenja u Seattleu, što je rezultiralo time da je prednji dio od 27 metara napokon u travnju 2013. vraćen u Seattle, gdje pohranjen u restauratorskom objektu Muzeja letenja u Everettu, i od tada je daleko od očiju šire javnosti.
Davor Kindy
Foto: Boeing
You must be logged in to post a comment.