Prvi planovi realizacije pokazivali su kako je u tom trenutku najmanje tri puta skuplja od asfaltne
Pokazalo se kako je prva solarna cesta na svijetu kolosalni promašaj koji se raspada i ne daje dovoljno energije. O temi solarne ceste pisali smo u članku na linku SOLARNA CESTA. Sve je lijepo zamišljeno, barem teoretski. Solarna cesta izrađena od fotonaponskih ćelija proizvodit će električnu struju. Tako je zamišljeno kako će solarna cesta izrađena od fotonaponskih ćelija grijat površinu ceste i napajati električne automobile koji se po njoj voze. Prvi planovi realizacije pokazivali su kako je u tom trenutku najmanje tri puta skuplja od asfaltne, ali i to je pogrešno izračunato. Korištenje fotonaponskih ćelija koje sunčevu energiju pretvaraju u električnu masovno se koriste u cijelom svijetu. Ponekad na prvi pogled neobične ideje su u stvari dobro zamišljene, samo treba pronaći način za njihovu ekonomski isplativu implementaciju u praksi. Takva je i ideja koja dolazi naravno iz SAD-a, u kojoj se želi napraviti površina ceste od solarnih fotonaponskih ćelija, a proizvedena struja bi se mogla koristiti za okolna domaćinstva, tvornice, napajanje elektromobila koji voze po cesti ili u hladnijim krajevima za zagrijavanje površine ceste kako bi se uklonio led i snijeg. Naravno za takvu ideju potrebne su nove generacije solarnih fotonaponskih ćelija, ali ni to nije nemoguće.
U SAD-u je pokrenut projekt ‘Solar Roadway‘ (Solarna cesta), o cestama izrađenih od solarnih fotonaponskih ćelija. Za pokus u praksi je u sjevernom Idahou prekriven parking fotonaponskim ćelijama. Taj projekt financirala je Uprava za ceste iznosom od 750.000 dolara, a instalacija solarnog parkinga ima instaliranu snagu od 5.700 W. Solarni paneli s kojima bi trebala biti pokrivena cesta,odnosno parking, napravljen je posebnom tehnikom, a ima tri sastavna dijela. Prozirni omotač koji je površinski sloj s ugrađenim solarnim ćelijama, LED svjetlima (za oznake na cesti) i grijačima za otapanje leda i snijega. Potom dolazi sloj elektronike za kontrolu rasvjete i komunikacija, te na kraju zadnji sloj ploče za distribuciju energije dalje do potrošača (domaćinstva, tvornice…).
Najveći nedostatak solarne ceste je u tome što solarne fotonaponske ćelije ne mogu biti usmjerene prema suncu pod optimalnim kutom za maksimalno efikasnu proizvodnju električne energije. Na samom početkui projekta nije bilo poznato koliko bi efikasnost bila manja od onih solarnih fotonaponski sustava smještenih na krovovima zgrada, te koliko je točno cestovni solarni fotonaponski sustav skuplji od klasičnog asfalta (pretpostavljalo se kako je najmanje tri puta skuplji). Sve je to bila teorija koju su pretočili u stvarnost, međutim realnost je bila sirovo istinita i loša po ovu ideju. Nakon uspostave prve solarne ceste na svijetu pokazalo se kako je to kolosalni neuspjeh. Stanje ceste je postalo užasno, te ne proizvodi ni blizu količine energije za koju se pretpostavilo, a promet koji je donio sa sobom stvara probleme s bukom. To su rezultati solarne ceste napravljene šrije dvije godine u Normandiji, ali iste rezultate ima i solarna cesta u SAD-u koja je doživjela sličnu obeshrabrujuću sudbinu. Tako je bilo obećano kako će solarne ceste biti jedna od najvećih revolucija do sada bez presedana, i to ne samo u području obnovljivih izvora energije, već i u ukupnom energetskom sektoru. Solarna cesta u Normandiji imala je 2.800 četvornih metara.
Unatoč očitoj zabuni oko solarnih cesta, dvije godine nakon što je ovaj uveden kao pokus, projekt se pokazao kolosalnim neuspjehom – nije ni učinkovit ni isplativ. Nezgodna istina je kako je cesta u jako lošem stanju, da je ne vrijedi čak ni popravljati. Tako je dionica od 100 metara tako propala da ju je trebalo srušiti. Uočeno je kako su neki paneli otpali, a neki od solarnih panela razbili su se u manje dijelove.
Pored oštećenja i velike istrošenosti ceste solarna cesta također nije ispunila svoje ciljeve proizvodnje energije – prvotni je cilj bio proizvesti 790 kWh svaki dan, količinu koja bi mogla osvijetliti stanovništvo između 3.000 i 5.000 stanovnika, međutim, proizvedeno je tek oko 50% prvobitnih predviđenih procjena. U svojoj drugoj godini razina proizvodnje energije na cesti dodatno je opala, a isti trend pada zabilježen je i početkom 2019. godine, što ukazuje na ozbiljne probleme s učinkovitošću. Čini se kakp čak i trulo lišće i grmljavina predstavljaju rizik u smislu oštećenja površine ceste. Štoviše, cesta je vrlo bučna, zbog čega su morali ograničiti brzinu na najviše 70 km/h.
Nažalost, druga solarna cesta u SAD-u doživjela je sličnu sudbinu. Postojala je bojazan da, budući da se ploče ne bi naginjale prema suncu i često bi ih prekrivali automobili tijekom razdoblja kad sunce izlazi, cijeli projekt bio bi potpuno neučinkovit. Iako je koštao otprilike 6,1 milijuna dolara, solarna cesta je počela s radom u 2016. godini . Tako je 75% ploča bilo slomljeno prije ugradnje, ne stvara nikakvu energiju, ne može se voziti, a 83% panela su slomljeni. Jedan je inženjer elektrotehnike čak otišao toliko daleko da je opisao kao “totalni i epski neuspjeh”. Čak i da je bilo funkcionalno, ploče bi samo mogle napajati malu fontanu vode i svjetla u toaletu.
No, nije sve izgleda tako crno, jer izgledi za drugu solarnu cestu u Nizozemskoj izgledaju bolje. Mora se isto tako priznati kako nisu svi solarne ceste imale istu sudbinu. Tvrtka koja stoji iza 70 metara duge biciklističke staze u Nizozemskoj rekla je kako su u 2018. godini rezultati zapravo premašili očekivanja. Prvobitno su se nadali da će proizvoditi negdje između 50 i 70 kWh po četvornom metru godišnje, prva godina je zapravo urodila 73 kWh po četvornom metru godišnje, a druga, 93 kWh po četvornom metru godišnje. Također, napravljene su dvije dionice ceste sa solarnim pločama i solarnim panelima. Jedna je cesta duga 50 metara u blizini zračne luke Amsterdam-Schiphol, a druga je dužine 100 metara udaljena nekoliko kilometara od Rotterdama.
Davor Kindy
Foto: Arhiva AM
Solarna cesta izrađena od fotonaponskih ćelija proizvodit će električnu struju
