Obično se bavimo automobilima (uglavnom) i njihovim derivatima, motociklima (redovito) i biciklima, avionima i svemirskim letjelicama te brodovima. Međutim, postoji jedan neopjevani heroj prijevoza koji kao da blijedi u kolektivnom zaboravu. Unatoč nesagledivom doprinosu razvoju moderne industrijske civilizacije, ovaj veličanstveni izum polako pada sve niže na ljestvici ocjenjivanja.
Govorimo o vlaku – čudesnom izumu koji je na mnoge načine isklesao moderni svijet. To je, možda, jedino sredstvo kopnenog prijevoza koje je prošlo kroz sve prekretnice u revoluciji proizvodnje električne energije: parnu eru, naftni procvat i električno ludilo.
Vlakovi su na mnogo načina popločali stazu kojom je zavladao svemoćni automobil. Sjetite se samo današnjih hibridnih automobila i sjetite se da su vlakovi bili na hibridni pogon mnogo prije nego što je ovaj trend postao mainstream inženjering.
A što se elektrifikacije tiče, nećemo otvarati raspravu – jednostavno nije sporno. Vlakovi su imali koristi od elektrifikacije gotovo cijelo stoljeće prije nego što je Elon Musk otvorio oči ovom svijetu.
No, sve bržom sve većom dominacijom osobnog automobila (luksuznog ili ne) vlak je izgubio status vodećeg rješenja za putovanja na velike udaljenosti. Naravno, avion je odigrao svoju ulogu u zaboravu vagona, i svakako, postoje neporecive prednosti leta u odnosu na kopnenu pokretljivost.
Ali što ako kažemo kako je bilo vrijeme kada su se vlakovi ugledali na avione i crpili inspiraciju iz letećih strojeva? Ne zbog visine na kojoj su letjeli, već s aspekta koji se mnogo više zanimao za motor: pogonski agregat.
Davnih 60-ih, tijekom pionirskog doba osvajanja svemira, mlazni motor etablirao se kao mehaničko rješenje za brze dječake za razbijanje brzina. Dakle, bilo je prirodno da će ovaj novi “power heart” uzburkati maštu mjenjača.
Jednog dana 1965. željeznički inženjer po imenu Donald C. Wetzel uživao je u ležernoj kavi s kolegom i počeli su razgovarati o brzim vlakovima. Negdje tijekom sljedeće godine, Wetzel je svoju ideju predstavio predsjedniku svoje tvrtke, Alfredu P. Pearlmanu. Nevjerojatno, koncept je dobio zeleno svjetlo – pod jednim uvjetom: rok od 30 dana.
Wetzel – bivši borbeni pilot i svestrani MacGyver – nije puno razmišljao o zadatku jer je već imao rješenje. Pričvrstite mlazni motor na motor vlaka i upalite ga – to nije raketna znanost. Njegov stav “neka radi” i pozadina aviona doveli su do kupnje viškova američkog ratnog zrakoplovstva.
Tako je otišao u bazu zračnih snaga Davis-Monthan u Tucsonu, Arizona, i vratio se s ne jednim, već dva potpuno funkcionalna motora General Electric J47-19 prenamijenjena s umirovljenog nuklearnog bombardera B-86 Convair. Na veliko čuđenje svih, cijela je stvar koštala samo 5.000 dolara.
Wetzel je zatim stavio dva mlazna motora na vrh dizel vagona, i to je bilo to. Pa, gotovo – avijatičar u duši, inženjer je poslušao savjet svoje supruge i napravio neke izmjene. Među zrakoplovcima postoji uvriježeno vjerovanje da “ako dobro izgleda, dobro leti.”
Stoga je, kako bi testni vlak izgledao bolje, postavljena prednja ploča s kosim nosom. Također, motori su ugrađeni sprijeda – također prijedlog gospođe Wetzel. Vlak – nazvan “Crna Buba” – bio je spreman za probnu vožnju.U srpnju 1966., upaljena su dva mlazna motora i protutnjali su duž puta između Butlera, Indiana, i Air Line Junctiona, Ohio. Dionica je bila110 km dugačak pojas tangente dvokolosijeka. Željeznički dužnosnici izračunali su da će mlazna lokomotiva tijekom ispitivanja postići 296 km/h.
Ispostavilo se da je Don Wetzel stavio svoju tešku ruku na gas, a njegov vagon je rušio tračnice pri najvećoj brzini od 315 km/h. No, budući da su radari bili postavljeni na 284 km/h službeno nije registrirana veća brzina. Bez znanja o američkim nastojanjima, Francuzi su samo nekoliko mjeseci ranije postavili brzinski rekord za vlakove na mlazni pogon – 325 km/h (iako ne u običnom putničkom željezničkom vagonu). Da je znao ovaj mali detalj, amerikanac bi svakako dao gas do daske svojim General Electric turbinama kako bi ukrao krunu.
Ipak, njegov je podvig postavio rekord brzine za vlakove u SAD-u – 295,6 km/h prema mjerenju službenih mjerača vremena. U videu možete vidjeti kako se Don prisjeća svog podviga i šali kako je postavio brzinski rekord dok je kočio.
Prekretnica postavljena tog dana ostaje i kao najbrže lako željezničko vozilo u SAD-u i kao najbrži vlak na mlazni pogon na svijetu. Zanimljivo, dvije pogonske jedinice bombardera odabrane su zato što su “bili najjeftiniji dostupni motori od 5.000 KS.” Kako bi dodali ovu nevjerojatnu kvalitetu, Wetzel i njegov tim preinačili su mlaznice da rade na konvencionalno gorivo za lokomotive.
To je dizel, koji je viskozniji od mlaznog goriva. Mehaničari su morali razviti način povećanja tlaka u mlaznicama kako bi se dizel raspršio i zapalio u komorama za izgaranje. Lakše nego rečeno: improvizirani gas iz hidrauličkog ventila za kontrolu protoka besprijekorno je riješio problem. Dva kombinirana motora dala bi potisak od 10.400 lbf (46 kN), više nego dovoljno za tjeranje laganog vagona vrtoglavim brzinama. Svjedoci su u jednom trenutku imali dojam da je vlak – šifra M-497 – poletio.
Na užas svih, dispečer je prijavio da se ugasilo svjetlo na stazi. Obično bi to značilo da vlak nije bio na tračnicama. Međutim, kombinacija velike brzine i male mase testnog vlaka dovela je do gašenja svjetla na komandnoj ploči. U konačnici, test je završio bez incidenata, a Don Wetzel je krenuo u povijest.
Vlak nikada više nije vozio, a mlazni motor će pokretati avione, automobile, strojeve za gašenje požara, čistače snijega i brodove, ali ne i vlakove. Nakon rekorda iz 1966., sa vagona M-497 su skinut mlazni motori i korišten je za dijelove gotovo dva desetljeća. Godine 1984. željeznička tvrtka je rashodovala povijesno vozilo i neprocjenjiv dio željezničke legende zauvijek je izgubljen.
Davor Kindy
Foto: General Electric
You must be logged in to post a comment.