Zadnje čega se sjećam bila je Grgosova špilja. Tam smo imali osnivačku skupštinu Zelenih stopa. Slavimo deset godina koliko po šumama i gorama naše zemlje ponosne iščemo olupine. Mislim da sam još oko pete ure zadnju rundu platil ili je platil Štef? Ni on škrt – rado počasti svoje goste. Sećam se da je rekal da bi bilo bolje da sam ja Lupino. A i ovo Olupino ne zvuči loše, jer se uklapa “u moju godinu proizvodnje”. Mislim da sam ipak ja platil zadnju rundu jer sam pred jutro prekapal prazne žepe. Doma sam krenul zadnji. Peške. Vani mesečina, milina jedna. Pa kaj fali da se malo prošetam? Poprečki do Čudomerščaka je oko pola ure kulture. A kak je zišlo da sam ja putoval šest vur – nebi znal. Di sam bil – pojma nemam, a kak sam slikal, ni to ne znam. Martinje je čudan svetak, svake godine pada već u petak.
A ja sam sigurno padal, jer je aparatlin bil malkice zmazan, al kak je vodootporan (v lajt ga treba hitit na alko test) tak je zdržal sve te špelancije prek brega. I sad gledam u taj displej i niš mi ni jasno. Vidim i auto i drvo i kiler kraj auta i prvu pomoć. Di me najdu sve te olupine. lli je ona naletila na mene ili ja pod nju? Ni to bez vraga. Pa ovuda sam sto puta prolazil. Morti je lišče opalo pa se bolje vidi. Mili Bogek, a da nisam ja vozil taj auto? Nebi se kladil. I jesam li sada u raju? Mislim, niš ne gori, znači nis vu paklu. Gledam u taj mali zmazani ekran i divim se sam sebi. Malo slike jesu zdrmane, al se sve lepo vidi. I auto i drevo. Znam da sam se kopital, čvrsto sam držal aparat, pazil sam i na mobitel, dobro da nisam nikam z glavom lupil.
Bormeš su imali prav kaj su rekli da ovaj model aparatlina more opast z deset metri da mu ni niš. To preporučam svakom planinaru da si kupi. A i ja sam fala dragom Bogeku dobro. Gledam opet slikice i sve mi se zmešalo. Vozač je valjda nekam prešal. Morti piša. Kaj tak dugo? Da ni na hitnoj? Ma nemre bit, ovdi nas ni milicija ne bi našla. Doma sam došal taman na obed. Kak? Od kud?Ja mislim da je to bilo ovak: vozil me je sigurno sused Željac, on je taksist i stalno menja aute pa kak nisam imal kinte on me je skup z autom tu ostavil. Ziher! Drugač ni moglo biti.
Piše i snima: Romeo Ibrišević
romeoi@net.amis.hr
098/208-277
PS – Policiju su obavjestili lovci, a oni vlasnicu vozila. Marka je Fiat, tip Uno, broj šasije 005478920987. Počinitelji nepoznati. Ukraden prije dvije godine. Ste vidli. Dve leta je trebalo da ga najdu, a ja sam ga “napipal” od prve i to po noći. Da je bil dan onda tuda ne bi ni išal doma i auto nebi našli nigdar. In vino veritas. Nisu me zvali na prepoznavanje, jer se ničega ionak ne sečam. Al to kak je auto na kotačima došal od Oštrca do Malog Lipovca nikome nije jasno. Vele da je letil. Kaj danas mečeju deci v mleko ne znam, al da auto fkradeš i onda ga hitiš pod breg je fakat bedasto. I to na takvo mesto di ga nigdar nitko nebu zvlekal. A i zakaj bi. Kaj mu tu fali? Hrast ga drži bolje od ručne, a kak je “parkiran” u parku prirode nek se renđeri brinu o njemu i vode turiste na obilazak, kak na poučnu stazu. Nek nauče ljude kaj se sve može u šetnji najti kad su sitni cajti.
You must be logged in to post a comment.