Kada se raspravlja o korisnosti HHO uređaja i o tvrdnjama o njegovom očitoj prednosti i visokoj efikasnosti, samo se nasmijemo, jer čudesni uređaj HHO kojeg svakih nekoliko godina mediji izvuku iz zaborava jednostavno je na razini onih univerzalnih lijekova u staklenim bočicama koje su se prodavale u kaubojskim filmovima. No, uvijek nas iznenadi velik interes s pitanjima oko tog HHO uređaja, je li patentiran, traži se tehnički opis rješenja kako radi.. No, rezultati su na kraju uvijek isti kako se brzo ponovi interes za njega tako brzo iI nestane, kao mjehur sapunice, Na kraju nikad od njega nita nije bilo, niti neće biti – jednostavno ne funkcionira onako kako ga opisuju.
Najveće tehničko priviđenje koje je zaludilo svijet je automobil na vodu (vodna gorivna ćelija) izuma Stanleya Meyera iz 1980-ih, koji je tvrdio da automobil može voziti na običnu vodu, a završilo je kao sudski dokazana prevara.
Što je bila ta ideja?
– Koncept: Motor automobila troši običnu vodu umjesto benzina, a posebni uređaj pretvara vodu u plin koji pokreće motor.
– Medijska bomba: Svijet je bio očaran idejom da je rješenje za energetsku krizu i zagađenje jednostavno i dostupno u svakoj slavini.
– Kraj: Sud u SAD-u je 1996. godine proglasio Meyerov patent i tvrdnje prevarom, nakon čega je projekt ugašen.
Zašto tehnički nije moglo raditi?
– Zakon o očuvanju energije: Voda nije gorivo. Voda je već potrošeni pepeo izgorjelog vodika.
– Gubitak energije: Da bi se voda razdvojila na kisik i vodik (proces koji se zove elektroliza), morate uložiti više električne energije nego što ćete kasnije dobiti paljenjem tog vodika.
– Termodinamika: Stroj ne može stvarati energiju ni iz čega i raditi u krug bez vanjskog izvora energije.
Zašto se pričalo o “naftnom lobiju”?
– Mit o ubojstvu: Nakon što je Meyer iznenada preminuo 1998. godine u restoranu (od aneurizme), proširile su se teorije zavjere da ga je otrovao naftni lobi.
– Stvarnost: Naftne kompanije nisu imale potrebu uklanjati izumitelja, jer su zakoni fizike već sami “uklonili” njegov stroj. Automobil jednostavno nije mogao voziti bez skrivenog izvora prave energije.
Premda je ovaj izum propao, na tržištu se i dan danas mogu kupiti razno razni HHO generatori koji se lažno nude po oglasima za uštedu goriva, a to je pak potpuno drugačije od pravog pogona na vodikove gorivne ćelije u modernim autobusima i automobilima. Evo kratkog opisa njegovog rada i kratka paralela s vodikovim gorivnim ćelijama.
Kratki opis rada Meyerovog uređaja
Stanley Meyer je tvrdio kako je izumio “vodnu gorivnu ćeliju” (Water Fuel Cell) koja radi na principu ekstremno učinkovite elektrolize:
– Razbijanje vode: Uređaj je koristio običnu vodu i pomoću visokonaponskih električnih impulsa razbijao molekule vode (H2O) na mješavinu plinova vodika i kisika (tzv. HHO plin ili Brownov plin).
– Direktno izgaranje: Taj plin se odmah slao u komoru za izgaranje klasičnog motora s unutarnjim izgaranjem umjesto benzina.
– Tvrdnja o perpetuum mobileu: Meyer je tvrdio da njegov uređaj troši zanemarivo malo električne energije iz alternatora, a stvara ogromne količine gorivog plina, što prkosi zakonima fizike.
Paralela: Meyerov uređaj vs. Vodikove gorivne ćelije
Iako oba koncepta koriste vodu i vodik, oni rade u potpuno suprotnim smjerovima i s različitom znanstvenom utemeljenošću:
Jednostavno, da HHO uređaj može sve što navode, onda bi ga svjetski proizvođači automobila odavno ugradili u svoje motore, ali ništa od toga.
Davor Kindy
Foto: Arhiva AM
