Fiat Uno Turbo i.e. – 41 godina brzine, tehnologije i odvažnosti

– Sportski automobil prerušen u hatchback: 1985. Uno Turbo i.e. donio je turbo u B segment, suprotstavljajući se žestokoj konkurenciji svojom profinjenom tehnologijom, uzbudljivim performansama i nekonvencionalnim stilom.
– Prva serija (1985. – 1989.) imala je 1.3 motor od 105 KS, Bosch elektroničko ubrizgavanje goriva, Magneti Marelli elektroničko paljenje i samo 845 kg težine za jamstvo autentičnog sportskog iskustva, postizanja najveće brzine od 200 km/h i od 0 do 100 za 8,3 sekunde.
– Druga serija (1989. – 1994.) izdvojila se s poboljšanim kapacitetom od 1372 ccm, novom Garett T2 turbinom, povećanjem na 116 KS i ubrzanjem od 0 do 100 za 7,7 sekundi. Uz to, imao je skromniji izgled i profinjenu unutrašnjost, Momo upravljač, ergonomska sjedala, krovni otvor i središnje zaključavanje na daljinsko upravljanje.
– Proizveden do 1994. u 50.000 primjeraka i nekoliko rijetkih, prilagođenih verzija koje su dizajnirali povijesni proizvođači karoserija, Uno Turbo i.e. jedan je od najtraženijih talijanskih oldtimera.
– Cjenovno pristupačan automobil iz snova, ovaj simbol 1980-ih je testirao slavni Michele Alboreto na stazi Jacarepaguá u Brazilu.
Prije četrdeset godina, FIAT je predstavio jedan od najiznenađujućih i najnekonvencionalnijih automobila koji je ikada sišao s proizvodne trake Mirafiorija: Uno Turbo i.e. bilo je to doba malih “džepnih raketa”, vrijeme kada su mladi ljudi i ljubitelji motora tražili vozila koja mogu imati performanse poput sportskih automobila u hatchback karoseriju. FIAT-ov odgovor na trend koji je već bio postavljen u Francuskoj i Njemačkoj, Uno Turbo I.e. napravio je elegantan ulazak u elitni klub kojim dominiraju cijenjeni konkurenti sa svojim jedinstvenim spojem napredne tehnologije, uzbudljivih performansi i osebujnog stila.

Roberto Giolito, voditelj Stellantis Heritagea, izjavio je: “Uno Turbo i.e. bio je mnogo više od malog sportskog automobila. Bio je to san nadohvat ruke i simbol slobode za cijelu generaciju čije je srce kucalo u ritmu turbo motora. Imao je odlučnost, karakter i nepogrešiv zvuk koji je mogao okretati glave. Bio je to automobil koji je govorio mladima, ali je to činio zrelim jezikom sastavljenim od tehnologije i Inovacija. Do danas, četrdeset godina kasnije, rado ga se prisjećaju oni koji su ga vozili. Neki automobili nikada ne stare, već postaju simboli jedne ere ili generacije koja još uvijek vjeruje u snove.

Službeno predstavljen u proljeće 1985., kada je dvije godine star Uno već bio prodan u više od milijun primjeraka, Turbo i.e. bio je proizvod jednostavnog, ali učinkovitog recepta: motor od 1301 ccm s Bosch elektroničkim ubrizgavanjem goriva, Magneti Marelli elektroničkim paljenjem i IHI VL2 vodeno hlađenim turbopunjačem s međuhladnjakom zrak/zrak. To je dovelo do 105 KS, impresivnih 147 Nm okretnog momenta pri 3200 o/min, najveće brzine od 200 km/h i ubrzanja od 0 do 100 km/h za 8,3 sekunde—sve unutar karoserije koja je imala samo 845 kg. Kako bi upotpunio svoj sportski izgled, šasija je imala stabilizator i kočioni sustav s prednjim ventiliranim diskovima. Njegov mjenjač s pet stupnjeva prijenosa izveden je iz modela Ritmo 105 TC. Analogna Veglia-Borletti ili – po želji – Nippon-Seiki potpuno digitalna kontrolna ploča bila je praznik za oči: brzinomjer, brojač okretaja i mjerači za tlak, temperaturu ulja, temperaturu vode, gorivo i, naravno, turbo. Značajno, uključivao je inovativnu “kontrolnu ploču”, zaslon koji je nadzirao status vrata, svjetla, hlađenja i podmazivanja – što je potpuno nova značajka u kompaktnom segmentu.

Karoserija je imala revidirani prednji branik s integriranim svjetlima za maglu i otvorima za usmjeravanje zraka u međuhladnjak i ulje, minice i lukove kotača preuzetih s Uno SX te stražnja vrata od stakloplastike sa spojlerom. Aluminijski naplatci od 13″ s dijamantnim rezom bili su opremljeni gumama niskog profila 175/60 ​​i poklopcima s Abarthovim škorpionom na crvenoj pozadini. Interijeri su bili izlog sportske elegancije: crni baršun ukrašen s pet crvenih pruga Fiatovog logotipa, crveni tepisi, crni sigurnosni pojasevi, četverokraki upravljač i crveni tekući kristal I za kraj, isporučivao je duboki zvuk zahvaljujući svom ovalnom kromiranom vrhu ispuha. Godine 1985., čak je i Michele Alboreto, službeni vozač Formule 1, želio sudjelovati u akciji Uno Turbo za njega na stazi Jacarepaguá zabavan, responzivan, a turbo vam srce ubrzava. S malo više konjskih snaga, bio bi savršen za stazu.” Hvalospjevi vozača najpoznatijeg automobila s otvorenim kotačima na planetu uvelike su pridonijeli učvršćivanju reputacije Uno Turba.

Godine 1986. prvo ažuriranje uvelo je nove boje, novu masku, odgovarajuća bočna ogledala, “Turbo i.e.” pruge duž bočnih strana i debi vidljivije zelene digitalne ploče s instrumentima. Restailizacija iz 1987.—modelna godina 1988.—uvela je revolucionarni (ali problematičan) “Antiskid” sustav koji je dizajnirao AP Lockheed koji je djelovao samo na prednje kotače. Tri godine kasnije debitirala je zrelija i modernija druga serija. Motor je imao poboljšanu zapreminu od 1372 ccm, novu Garett T2 turbinu, povećanje na 116 KS i ubrzanje od 0 do 100 za 7,7 sekundi. U međuvremenu, došao je s nenametljivijim izgledom: branici s crvenom trakom, integrirani spojler, novi aluminijski naplatci s četiri kraka, ergonomskija unutrašnjost, sjedala s crnim i sivim kvadratićima i kožni Momo upravljač. Postojala je i verzija sa 112 KS, kataliziranim pretvaračem proizvedena u skladu s Euro 1 uredbom, kao i izuzetno sportska Racing verzija koja je imala odgovarajuće detalje, kurzivni logo i hrpu opcija: krovni otvor, daljinsko zaključavanje, perače prednjih svjetala, električne prozore i metalik boju.

Zanimljivo je kako su u obje serije neki Uno Turbo I.e. pretvoreni u jedinstvene komade od strane proizvođača karoserija po narudžbi koji su nabavili ogoljene karoserije izravno od FIAT-a. Svaki je automobil potom prema zahtjevu dorađen prilagođenim bojama, detaljima, kotačima i finim materijalima poput kože ili alcantare. Nadalje, dobili su značajke, poput klima uređaja, koje se mogu naći samo na automobilima u višim segmentima. Ove posebne presvlake dizajnirali su povijesni proizvođači karoserija kao što su Scioneri, Giannini, Moretti i Hormann, čija su imena često bila u registracijskim dokumentima automobila. Godine 1986. Moretti je predstavio Uno Turbo MX koji se isticao svojom jednobojnom bojom, aluminijskim naplatcima s niskoprofilnim gumama, interijerima od alcantare i nadzornom pločom od briar drva s digitalnom instrument pločom.

Uno Turbo i.e. proizvodio se do 1994. (u nekim zemljama i 1995.), predajući štafetu Puntu GT. U svoje vrijeme osvojio je više od 50.000 vozača, impresionirajući kako svojim komercijalnim uspjehom tako i svojom sposobnošću da zaokupi maštu cijele jedne generacije. Do danas, rika dobro očuvanog Uno Turba još uvijek može svakome zavrtjeti glavu, bio on s njim upoznat ili ne.
Naposljetku, uspjeh Uno Turbo daleko je nadilazio njegove tehničke specifikacije. Postao je simbol cijele jedne generacije koja je “andava al massimo e voleva una vita spericolata”, kako je slavno pjevao Vasco Rossi. Tijekom godina, njegov buntovnički i neukrotivi duh učinio ga je jednim od najtraženijih oldtimera. Malo ih je preživjelo, posebno u njihovoj izvornoj konfiguraciji, s cijenama koje su dosezale 20.000 €, što nije loše za automobil koji je 1985. koštao 14.450.000 lira. Međutim, novac na stranu, njegova ostavština i dalje živi. S Uno Turbo, Fiat je iskoristio priliku i donio turbo u srca svojih vozila i kupaca, rađajući ikonu slobode i užitka koja i dalje buči nakon svih ovih godina.

Davor Kindy
Foto: Fiat